RECEPCIJA GALOVIĆEVIH DJELA
Sadržaj
- Mit o Galoviću i demitologizacija
- Krleža o Galoviću
- Recepcija u glazbi
- Galović u djelima umjetnika
- Manifestacije i festivali
MIT O GALOVIĆU I DEMITOLOGIZACIJA
Galovićevi kritičari-suvremenici, upozorava Dunja Detoni-Dujnić, stvorili su maniru u pristupu njegovu djelu, tumačeći ga predispozicijom njegove osobe, slutnjama i smrtnim predosjećajima. Odatle se razvila i gotovo do danas zadržala romantična priča o Galovićevim «subjektivnim» i «autobiografskim» knjigama, posebice o pogibiji-samoubojstvu (LINK na 1.1.2. Pogibija u 27. godini), koje su te knjige navodno navijestile. Julije Benešić (LINK na 1.1.3.1.) dovodi u usku vezu Galovićev pesimizam prisutan već u najranijim radovima s osobnom tragedijom. Galovićev bliski prijatelj, Milan Ogrizović (LINK na 1.1.3.2.), smatrao je proročanstvom mnoga mjesta iz Galovićeva djela. Čak je i Krleža u Pismima iz Koprivnice (LINK na 3.2.1.Krleža o Galoviću u Pismima iz Koprivnice) apostrofirao Galovićevu «predsmrtnu inspiraciju».
Na tu zabludu, koja u novijoj književnosti, ali i na kolokvijalnoj razini prelazi u mit, upozorio je Milivoj Solar . On je Galovićevu čežnju za povratkom prirodi / zavičaju objasnio literarnom odlukom, a nikako ne posredovanjem njegova života, psihologijom niti psihičkim traumama. Odbojnost prema konvencijama i lažnom građanskom moralu uz snažno prožimanje slutnjom skore ratne katastrofe – strah, nelagoda i metafizička egzaltacija –prožima njegovo književno djelovanje.
Izvori:
Benešić, J. O životu i radu Frana Galovića (Predgovor). U : Fran Galović. Pjesme. Zagreb: Binoza, 1940.
Ogrizović, M. Fran Galović // Suvremenik 9, 1914.; 7, str. 395.).
Solar, M. Fran Galović. Zagreb 1962.(doktorska disertacija)
Krleža, M. Pismo iz Koprivnice // Hrvat, 31.1.1925. br.1467, str.4-5
Krleža, M. Pismo iz Koprivnice. U: Knjiga studija i putopisa. Zagreb: Biblioteka nezavisnih pisaca, 1939., str. 236-257.
Detoni Dujmić, D. Fran Galović. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, 1988.
KRLEŽA O GALOVIĆU
O Galovićevoj poeziji (za razliku od proze i drame) suvremenici gotovo i nisu pisali sve do 1914. godine. Povod je izlaženje zbirke Hrvatska mlada lirika (LINK na bilješku), a iste godine pjesnikova mladenačka, romantična smrt (LINK na Pogibija u 27. godini). Od svih suvremenika najkontroverzniji pristup Galoviću imao je Miroslav Krleža. Galovićevo djelo nazvao je neobičnim spojem dara i grafomanije.
Krleža ga prvi put spominje u dnevničkom zapisima iz ožujka 1916. u reminiscencijama na mobilizaciju na zagrebačkom kolodvoru (M. Krleža: Davni dani, Zagreb 1956.). Poput Ogrizovića i Benešića, i Krleža ga ovdje najprije zapaža kroz sudbinu nesretna «zastavnika i pjesnika» (kako su mu napisali na nadgrobi spomenik).
Deset godina nakon Galovićeve pogibije, Krleža je izdao u svojoj Književoj republici (1924/25, 11/12) Galovićev dotad gotovo nepoznati, nedovršeni ciklus Z mojih bregov, koji je odjeknuo poput male senzacije.
U Pismu iz Koprivnice (objavljenom prvi puta u Hrvatu, 1925.) smješta ga u okvire poslijematoševskog naraštaja, a svoj stav opširnije elaborira u proširenoj verziji Pisma iz Koprivnice ( LINK na KRLEŽA O GALOVIĆU U «PISMU...», (objavljenom 1939. u djelu Knjiga studija i putopisa).
Opet mu se nakratko vraća 1933. u Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušća, kada povlači paralelu u motivima ta dva stvaratelja: «… i dok je Hegedušićev zemljak, pokojni Fran Galović, u svojim podravskim motivima pun mjesečine, cvrčaka, vinograda i mošta, Hegedušićeva platna i njegovi crteži žalosni su i onda, kada su očito veseli». (Krsto Hegedušić: Podravski motivi : 34 crteža s predgovorom Miroslava Krleže. Zagreb : Minerva nakladna knjižara Zgreb, 1933.).
Spominje ga ponovno u dnevničkim zapisima iz 1967., gdje otkriva kako je na premijeri Galovićeve drame Mati (LINK na djelo), pod dojmom predstave izmijenio svoje beskompromisno negativno mišljenje o Galoviću kao dramatičaru («Nisam ga volio ni kao novelista ni kao poeta. Prazna hartija»).
Prema Dunji Detoni-Dujmić, unatoč protuslovnim pristupima, a potom pokušajima njihova pomirenja, Krleža je pronikao u neke tančine i protuslovlja Galovićevog razvojnog puta, od artizma i manirizma do stvaralačkog sudioništva u redovima hrvatske književne produkcije uoči prvog svjetskog rata. Naslutio je notu originalosti kojom je Galović književno problematizirao slojevitost jednog prijelaznog i zamršenog vremena koje se pokazalo kako nacionalo upitno tako i vezano uz tokove evropskog moderniteta. Prihvatio ga je kao svjedoka duboke moralno-intelektualne krize naše «iskorijenjene seljačke inteligencije na prijelazu stoljeća».
Izvori:
Krleža, M. Davni dani, Zagreb 1956, str. 124-125
Krleža, M. Pismo iz Koprivnice // Hrvat, 31.1.1925. br.1467, str.4-5
Krleža, M. Pismo iz Koprivnice. U: Knjiga studija i putopisa. Zagreb: Biblioteka nezavisnih pisaca, 1939., str. 236-257.
Hegedušić, K. Podravski motivi : 34 crteža s predgovorom Miroslava Krleže. Zagreb : Minerva nakladna knjižara, 1933.).
Miroslav Krleža: Fragmenti dnevnika iz 1967. // Forum, br. 6, 1972.).
Detoni-Dujmić, D. Fran Galović. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, 1988.
KRLEŽA O GALOVIĆU U “PISMU IZ KOPRIVNICE” ***
„Na ulazu u tu i takvu Koprivnicu meni se čini, da bi se i mrtav branio protiv takve sudbine, da sam ostao za jednu čitavu vječnost ležati uz koprivnički kolodvor i koprivničku tvornicu ulja. Ta je vizija još podnosiva ljeti, kada debela prašina leži po cestama i kad nad vinogradima u plavim perspektivama titra zrak. Onda se u daljini vide jablanovi kod Svetog Mihajla na drugoj strani Drave i preko tih „madžarskih kedra i čempresa“ pucaju vidici puni blage nostalgije sve do Kapošvara i Budima. To su ti podravski vinogradi, po kojima odzvanjaju klopotci i javlja se kos, gdje je pokojni Fran Galović u četrunastoj polusvjetlosti srpanjskog mlađa naslutio u svojoj najboljoj pjesmi svoju ranu smrt. (Srpnja 1914. mislim).
Crn-bel ... crn-bel ...
V trsu popeva,
Grozdje dozreva ...
Crn-bel ...
Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko
,
Veselo vinsko:
Crn-bel ... Crn-bel ...
Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu.
Crn-bel ...
I znamo, da leto
Otišlo je, eto ―
Baš kakti vu snu ...
Crn-bel ... Crn-bel ...
14. VII. 1914.
Genijalno i jednostavno kao sve genijalne stvari.
Netko je od stručnjaka odlučno porekao uopće svako pak i najnevinije literarno značenje ovoj Galovićevoj Inspiraciji. To su, veli: intimne škice u pjesničkom dnevniku, to nije poezija!
Ta Galovićeva predsmrtna inspiracija, taj njegov posljednji lirski ausklang, zvoni kao zvono. Tu se je Galović potpuno oslobodio očajne, retorske matoševske versifikacije Matoševih sljedbenika. Pišući u raznim manirama, pišući beskrajno mnogo, pišući gramofonsko ustrajno, taj mladić iz Peteranca oslobodio se je u svom posljednjem ciklusu svake naše pa i najneznatnije gravitacije; on lebdi u ovim stihovima, on doista oduhovljeno lebdi nad čitavim ovim koprivničkim krajem kao sinteza. Čudno djeluje magnetsko polje lirike! Galović je za svoje relativno kratkotrajne, ali neobično djelatne lirske karijere, rasuo i poredao hiljade i hiljade riječi po raznim strofama i raznim rečenicama, a između mora tog poslaganog materijala jedno se slovo iznenada pomakne, oživi, megnetizira oko sebe svoju okolinu i pjesma počinje da zvoni, da govori, pjesma postaje simbolom, pjesma se pretvara u krajinu, u krajobraz, u zavičaj, pjesma postaje ono što zapravo treba da bude, živim glasom nad pokoljenjima . . .
Ili njegova pjesma o starom kostanju!
Zar u ovim stihovima doista ne progovara stari kesten na mjesečini; to Barrèsovo staro simbolično stablo svakog regionalizma, pod kojim sjedi jedan iskorijenjeni brodolomac, koji zapravo u ovom dijalogu putuje u smrt, u nepovrat:
Prijatelj moj stari, zakaj tak šumiš?
Kesno je i noć je, zakaj vre ne spiš?
Gledim te zdavnja tak i premišlavam
Kak teško je pametnem takvem glavam.
Ja žalosten nesem, zakaj bi i bil?
I dobrè sem vole, malko sem i pil.
A kaj bo zutra, kaj bo potlam zatem,
Dok plakal se boš za tem krajem zlatem?
Al poveč mi dok skupa smo tak sami,
Kaj tebe ova zemla niš ne mami?
Da poznaš ovo nebo, zvezde ove,
I ovo zemljo, kaj te k sebi zove.
Preveč dobro poznam se kraj sebe to,
Zato ne mrem pota najti vre domò.
Lako noč, moj stari! Zdavnja spi vre se,
Mesečina ide samo kraj stezè.
Taj motiv déraciné-intelektualca kod nas iskorijenjenog i ranjenog seljaka u prvoj generaciji, pionira, koga je ponijela Evropa u besmisao te svoje nazovicivilizacije, u našoj književnosti pokušao je da dade Novak u Titu Dorčiću i Josip Kozarac u svojoj noveli „Tri Dana Kod Sina“, za koju sam negdje čitao da ju je napisao i doživio u Koprivnici.
Ovaj Galovićev dijalog, taj razgovor sa starim kestenom na mjesečini gust je, smeđ, pastelno zelen, neodređen, ali pun mračno-srebrnastog šuma gadnih slutnja, što su oko njega šumile po ovim koprivničkim vinogradima, kada je na mjesečini čeznuo za mladošču, a zapravo se već opraštao od života.“
(Napomenar: Krležini navodi Galovićevih stihova u pjesmi Kostanj razlikuju se od originala – npr. kod Krleže je prijatelj umjesto prijatel, pametan umjesto pametnem, zemljo umjesto zemlo).
Izvor:
Krleža, M. Pismo iz Koprivnice // Hrvat, 31.1.1925. br.1467, str.4-5
Krleža, M. Pismo iz Koprivnice. U. Knjiga studija i putopisa. Zagreb: Biblioteka nezavisnih pisaca, 1939., str. 236-257.
Galovićeva poezija puna muzikalnosti, ritma i boja, ponajviše u njegovim kajkavskim pjesmamo iz ciklusa Z mojih bregov (LINK na djelo), pobudila je i interes hrvatskih skladatelja,, najranije Krešimira Baranovića (1927.), koji je uglazbio pjesmu Crn-bel, inače najčešće uglazbljivanu Galovićevu pjesmu. Od ostalih tu su: Mojemu ocu, Međaš, Lepa Kata, V trsju, Pod breskvami, Klet, Jesenski veter, Pesma z drugoga brega, Pozdravlenje, Kum Martin, Višnje, Pred večer, Kopači, Epilog, Stari grad, Lastavice, Kostanj, Mesečina, Plavo nebo, V mraku (LINKOVI na pjesme). Baranovićev primjer slijedili su Pavao Markovac, Emil Cosetto, Hubert Pettan, Dubravko Stahuljak, Dragutin Passek, Pero Gotovac, a u novije vrijeme Igor Kuljerić, Vlado Dolenec, Arsen Dedić (neobjavljeno), Hrvoje Hegedušić. Koliko je poznato, dosad je sedamnaest hrvatskih skladatelja posegnulo za stihovima Frana Galovića.
Snimljena je i gramofonska ploča, gdje Galovićeve stihove govori glumac Julije Perlaki, a naslovnicu krase reprodukcija slike još jednog poznatog Podravca, Josipa Generalića.
FRAN GALOVIĆ, Z MOJIH BREGOV (A)
FRAN GALOVIĆ, Z MOJIH BREGOV (B)
Galovićev lik bio je inspiracija poznatim hrvatskim umjetnicima. Njegove portrete naslikali su Josip Vaništa, Miljenko Stančić (LINK na 20. Foto), Jerolim Miše, Đuro Tiljak, a poprsje Frana Galovića izradio je kipar Ivan Sabolić (LINK na 10. fotografiju poprsja). Kajkavska zbirka Z mojih bregov inspirirala je, između ostalih, slikare Ivana Lackovića Croatu i Đuru Mlinarca.
Obilježavanje sjećanja na «lik i djelo» Frana Galovića manifestacijama i festivalima započelo je 30-ih godina 20. stoljeća, točnije 1931. godine otkrivanjem spomen-plače (LINK na 3.5.1. Otkriće spomen ploče) na rodnoj Galovićevoj kući u Peteracu, uz iskazivanje rodoljublja, banketim i narodnom veselicom. Nakon toga, održavaju se povremene priredbe sjećanja, ponajprije u Peterancu i Koprivnici, a tek od 1994. kontinuirano se održava višednevna manifestacija pod nazivom Galovićeva jesen (LINK na www. galovicevajesen.com), koja 2007. prerasta u festival književnosi u novim medijima, okrenut primarno mladima, uz pokroviteljstvo Grada Koprivnice, Koprivničko-križevačke županije i Ministarstva kulture RH. Književna nagrada «Fran Galović» za najbolje djelo zavičajne tematike počinje se dodjeljivati od ? , a od 2007. za najbolje književno djelo na temu identiteta.
SVEČANO OTKRIĆE SPOMEN PLOČE
Izvori:
Digitaliziran Glas Podravine LINK
Ivan Peterlin u Glasu Podravine
OTKRIĆE SPOMEN PLOĆE PJESNIKU GALOVIĆU U PETERANCU
Uz veliko sudjelovanje Podravaca, naročito seljaka, otkrivena je u nedjelju najvećem podravskom kajkavskom pjesniku spomen ploća na rodnoj mu kući
Nastojanjem Hrvatske čitaonice i knjižnice u Peterancu, te zauzimanjem štovatelja rano preminulog pjesnika Frana Galovića otkrivena je 13 septembra na rodnoj mu kući lijepa mramorna spomen ploča. Ta lijepa općenarodna svečanost značila je za veliko napredno selo Peteranec pravi narodni blagdan pa se to svečano raspoloženje očitovalo na svakom koraku. Doduše tadašnje nevrijeme i kiša spriječili su da toj kulturnoj slavi prisustvuje brojniji narod iz ostalih podravskih sela, no zato nije bilo Peterančanina, koji nije došao pred pjesnikov rodni dom, da tamo svojim sudjelovanjem uzveliča proslavu i oda iskrenu zahvalnost velikom književniku, a slobodno je ustvrditi i najboljem i najoriginalnijem našem kajkavskom pjesniku. Isto tako došao je u Peteranec i lijepi broj Koprivničanaca, među ovima delegati raznih kulturnih društava, dok su pjevačka društva „Podravac“ i „Domoljub“ došla korporativno. Društvo Hrvatskih Književnika u Zagrebu zastupao je g. Djuro Vilović. Otkriću je prisustvovao i seljak-pjesnik iz Đelekovca Mijo Pavlek-Miškina.
Svečanost je započela službom božjom, koju je uz asistenciju otslužio mjesni župnik g. Turčin. Na koru je pjevao „Podravac“ Adamićevu Staroslavensku misu pod ravnateljem g. Viktora Zlatara. Poslije mise formirana je dugačka povorka, koja je krenula pred pjesnikovu rodnu kuću, gdje je već stajao brojni narod. Zanimljivo je, da se tu našlo najvećim dijelom seljaštvo. Nakon što je svećenstvo obavilo prigodni crkveni čin, progovorio je sakupljenima pretsjednik mjesne čitaonice i knjižnice, g. Škorjanec iznoseći ukratko nastojanje Peterančana da odadu punu zahvalnost svom velikom sinu Otkrivajući ploču, koju je ukusno izradila zagrebačka kamenoklesarska tvrtka Strecha, moli župnika da u ime mjesne župe preuzme ovaj vidljivi spomen zahvalnosti na čuvanje. Župnik g. Turčin rado i poštovanjem preuzima časnu zadaću nakon čega je prisutnima u ime DHK nada sve lijep, sadržajan i pjesnički govor g. Djuro Vilović. Ističući značenje, dubinu i Veličinu pokojnoga Frana Galovića čestita i zahvaljuje Peterančanima na uspjeloj akciji oko podizanja spomenploče podvalčeći, da je taj čin to značajniji, što je došao spontano od samih seljaka Podravaca, koje je njihov pjesnik toliko vjerno, dobro, simpatično i pjesnički ovjekovječio u svojim literarnim djelima, koja imaju veliku vrijednost. Galović je onaj, koji je svojim divnim isklesanim i cizeliranim stihovima ovjekovječio stvarnu vrijednost i nesumnjivu ljepotu plodnog i bogatog podravskog pejsaža. On pjeva i svakim obiljem blagoslovenoj ravni i pitomim bilogorskim goricama, pjeva jednostavno i duboko dokazujući, da i u Podravcu na oko oporom, tvrdom i bezosjećajnoj, bije toplo i osjećajno srce. Pri Vilovićevoj konstataciji, kako je hrvatska književnost izgubila preranom Galovićevom smrti ― ta bilo mu tek 27 godina umro je na srpskom ratištu 26 listopada 1914 ― mnogima su se prisutnima orosile oči. Svršetak govora delegata DHK dočekan je iskrenim „Slava pjesniku Frani Galoviću!“
Za vrijeme otkrića ploče otpjevalo je društvo „Domoljub“ dvije prigodne patriotske pjesme pođ dirigovanjem g. Mihovila Kolarića. Svečanost otkrića završena je kratkom zahvalom pjesnikovog strica g. Josipa Galovića, nakon česa se povorka vratila pred prostorije knjižnice i čitaonice, gdje su se delegati upisali u spomenknjigu. O podne je za uzvanike održan banket, a po podne narodna veselica. Svečanost je time dovršena, a za njen uspjeh pored pretsjednika knjižnice g. Škorjanca nesumnjivo ima najviše zastupa agilni mladi knjižničar Franjo Gaži.“
Napomena: Doslovno prepisan tekst s pravopisnim greškama
Izvor: „Podravske novine“, 19. rujna 1931., br. 38 str. 2-3 ***