Sadržaj
- Pjesnik
- O zbirci "Z mojih bregov"
- Prozaik
- Dramatičar
- Slikarski pokušaji
Galović je poeziju pisao na standardu i na kajkavskom jeziku. Izdanak je Matoševe lirske škole.
AUTOGRAF GALOVIĆEVE PJESME ZIMSKA PRIČA
U književnosti se javio stihovima 1903. godine. Prve pjesme koje je napisao pod utjecajem su školske lektire i kazališnih predstava. Prvu pjesmu Prolog (LINK na pjesmu) napisao je 1903. Saloma (LINK) iz 1905. najzrelija je pjesma iz gimnazijskih dana. U tim ranim pokušajima jak je utjecaj Kranjčevića, Ilića, Gjalskog, Nazora… Primarno je to intimistička, zavičajna i pejzažna lirika. Motiv smrti javlja se već od ranih pokušaja. Poslije mladenačkih, srednjoškolskih pjesama u duhu romantičke lirike, pisao je u stilu parnasovske, simbolističke i impresionističke manire.
Objavljuje u časopisima Hrvatsko pravo, Pobratim, Hrvatska, Suvremenik, Hrvatska prosvjeta. U zasebnoj knjizi objavio je zbirku soneta Četiri grada (LINK na poeziju) + (LINK na fotografiju 6 – naslovnica) (1913), koja je nadahnuta helenističnim motivima i dekorom. Simbolistična htijenja izražena su u njegovim najuspjelijim štokavskim pjesmama Zrcalo (LINK na pjesmu) te Childe Harold (LINK na pjesmu), kojima je uz još sedam pjesama bio zastupljen u znamenitoj zbirci modernog pjesništva Hrvatska mlada lirika (LINK na 1.2.1. Antologija) (1914). Među njima se po zrelosti, punoći, a posebice po motivu traženja izgubljena doma, zavičaja i domovine ističe pjesma Childe Harold (LINK na pjesmu), «…ključ za razumijevanje Galovićeva svijeta i djela, slike pjesnika, modernoga brodolomnika, u potrazi za smislom i egzistencijalnim uporištem». Općenito, u tim se pjesmama «…prepoznaju i izvori i uzori, ali naslućuju i tragovi osobnijega lirskoga iskaza koji će punu potvrdu doživjeti ponajprije u Galovićevu kajkavskome kanconijeru.» (Joža Skok)
ZBIRKA Z MOJIH BREGOV
Vrhunac Galovićeva pjesničkog djelovanja jest nedovršeni kajkavski ciklus Z mojih bregov . Tu je ostvario lirsku zrelost i autentičan pjesnički svijet.
Galovićeva zbirka Z mojih bregov nastala je u podravskom, bilogorskom vinogradu u dva maha, 1913. i 1914. Naime, 1913. za ljetnih mjeseci, kao i prije tijekom školskih praznika, boravio je u rodnom Peterancu, a najviše u očevu vinogradu na brdu Širovice (obronci Bilogore) u blizini Koprivnice.Tijekom ljeta (lipanj-kolovoz) 1914. nastavio je u Širovici pisati kajkavske pjesme za nedovršenu zbirku koju je namjeravao objelodaniti u staroj kajkavskoj grafiji. Međutim, mobiliziran je početkom rata i kao pričuvni kadet domobran upućen iz Siska na srpsko bojište, gdje je i poginuo.
Zbirka se sastoji od četiri dijela, a svaki je odjeljak posvećen jednomu godišnjem dobu (Pramalet, Leto, Jesen, Zima). Prema pjesnikovim nacrtnim bilješkama zbirka bi, zajedno s posvetnom i zaključnom pjesmom, sadržala trideset pjesama, no Galović je uspio završiti samo dvadeset dvije. Za života nije objavio niti jednu kajkavsku pjesmu, već su u časopisu Savremenik (1917.) tiskana dva priloga iz te zbirke (Crn-bel LINK na pjesmu i Mesečina LINK na pjesmu), a tek jedanaest godina nakon pjesnikove smrti Miroslav Krleža je objelodanio cjelokupan ciklus u Književnoj republici (1925, br. 11/12).
Simboličan i konkretan poticaj modernom kajkavskom pjesništvu dao je Matoš. Galović je stvarni začetnik modernoga kajkavskoga pjesništva, no već na početku njegove obnove situirao ga je izvan njegove regionalne i dijalektalne usmjerenosti koristeći te elemente tek kao sredstvo za iskazivanje osobne drame sa svim onim stanjima koja donosi i iskazuje moderna literatura. «…Ali ta Galovićeva drama javlja se kao sinteza jednoga stanja koje podjednako pripada i njegovome pokoljenja i čitavome društvenome sloju koji u sutonu moderne i u predvečerje Prvoga svjetskog rata traži svoj izgubljeni smisao.» (Joža Skok)
Izvori:
Skok. J. Predgovor u: Fran Galović. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska, 1997.
Detoni-Dujmić, D. Fran Galović. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, 1988.
Galović, F. Z mojih bregov // Književna Republika: mesečnik za sve kulturne probleme: knjiga druga (od septembra 1924. do decembra 1925.) [ urednik M. Krleža] 1925, br. 11/12; str. 479-504
Solar, M. Komentari u: Fran Galović. Pripovijetke. Koprivnica: Ogranak Matice hrvatske , 2006.
NASLOVNA STRANA ZBIRKE „Z MOJIH BREGOV“
Galovićevo kajkavsko pjesništvo naizgled se doima kao zavičajna pejzažna slikovnica i kronika seljačkog života, iskazana u ciklusima Pramalet, Leto, Jesen i Zima. Uz sliku pejzaža Galovićeva kajkavska lirika donosi i atmosferu idiličnog života na izdisaju.
«Međutim, sve je to samo prividno zavičajna slikovnica i kronika, jer je to pjesništvo prije svega i iznad svega osobna pjesnikova vizija svijeta i života, vizija koju definiraju Galovićevi temeljni, unutarnji motivi i stanja, a to su spoznaja o prolaznosti, rezignacija, samoća, bol, nedostižnost ljepote, slutnja o trajnome odlasku, i konačno smrt. Galoviću je, naime, sav taj vanjski svijet njegova zavičaja bio samo polazište za dramu njegova bića koje su razdirale crne i kobne slutnje kraja…»(Joža Skok)
Zavičaj, Podravina, rodni Peteranec, vinograd na brdu Širovice zaklon je Galoviću od sumnji i nepovjerenja, izgubljenih iluzija, izgubljenih nada u bilo kakav materijalni i duhovni napredak novoga svijeta i društva, koji se «…pod njegovim višestrukim, moralnim, estetskim i psihičkim rasapom, našao i pred svojim osobnim unutarnjim rasulom, pod vlastitim egzistencijalnim nemirom, porazom i osjećajem ugroženosti…» (Joža Skok)
U pjesmi Višnje (LINK na pjesmu) Galović radosno iskazuje povratak u zavičaj stihom »Došel sem, došel nazaj», da bi u pjesmi Kostanj (LINK na pjesmu) dobio svoju protutežu u stihovima najosobnije pjesnikove drame, u sumornoj, gorkoj i tagičoj spoznaji
Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel,
Drugi me je život odnesel i zel.
Po Joži Skoku u ovim se stihovima krije ključ za razumijevanje Galovićeve kajkavske lirike. Tu se zavičaj otvara kao mjesto spoznaje i iskaza pjesnikove sudbine, te kao pobude njegovoj lirskoj ispovijedi. Dramska tenzija između povratka i spoznaje da trajni povratak ipak nije moguć okvir je Galovićeva ciklusa koji već naslovom «Z mojih bregov» upućuje na zavičajnu intimističku projekciju, koja otkriva svu slojevitost djela, koja je suglasna s europskom i nacionalnom lirikom toga doba.
U ovim kajkavskim pjesmama javljaju se motivi svojstveni moderni (LINK na 1.2. Galović i Hrvatska moderna) i nadolazećem modernizmu: samotništvo, osamljenost, prolaznost, slutnji smrti, nemogućnosti trajna povratka, strah, tjeskoba.
Nečega se navek ja bojim
Al čega, ne znam, ne mrem zagoniti;
V mraku samo čakam i stojim…
(Pozdravlenje)
Spoznaja o prolaznosti i spoznaja o zadanosti sudbine i nemoći njezine izmjene, strah kao temeljna koordinata postojanja, skepsa modernog čovjeka, potencirana fatalnost i rezignacija – trajna su pjesnikova opsesija.
Spoznaja o ograničenosti i omeđenosti osobnog, ali i šireg ljudskog napora da se beskonačnost dosegne i preko nje ostvari harmonija fizičkog i metafizičkog izražena je u kontrastu «ništ i se!» u pjesmi Pred veče (LINK na pjesmu).
«Nevelika Galovićeva kajkavska zbirka, čak pjesnički torzo, ugradila se u temelje obnovljene, moderne hrvatske kajkavske lirike kao njezin svjež i snažan početni akord, uz Krležine Balade njezino najcjelovitije individualno poglavlje. Kao sastavni dio lirike moderne…uspjela je sintetizirati mnoge odrednice toga pjesništva na jeziku koji se pokazao životnim i funkcionalnim na svim planovima svoje egzistencije…» (Joža Skok)
Izvor:
Skok, J. Predgovor u: Fran Galović. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska, 1997.
VINOGRAD U ŠIROVICAMA I ZAPIS O GALOVIĆEVOJ KLETI
Galovićeva zbirka Z mojih bregov ( LINK na ciklus pjesama) nastala je u podravskom, bilogorskom vinogradu obitelji Galović u dva maha, 1913. i 1914. Naime, 1913. za ljetnih mjeseci, kao i prije tijekom školskih praznika, Fran Galović je boravio je u rodnom Peterancu, a najviše u očevu vinogradu na brdu Širovicama (obronci Bilogore) u blizini Koprivnice. Tijekom ljeta (lipanj-kolovoz) 1914. nastavio je u Širovicama pisati kajkavske pjesme za nedovršenu zbirku koju je namjeravao objelodaniti u staroj kajkavskoj grafiji. Međutim, mobiliziran je početkom rata te iste godine i kao pričuvni kadet domobran upućen iz Siska na srpsko bojište, gdje je i poginuo. Prema Tomi Blažeku iz Peteranca, koji je kupio klijet i vinograd u Širovicama od Galovićevog oca 1931. (a na temelju bilježaka - zapisa Josipa Čoklice iz Koprivnice), klijet u Starigradu gradili su Galovićevi. Oni su imali nekog rođaka na ugarskim željeznicama (navodno je bio nadzornik pruge Zagreb – Budimpešta ) i kamen se dovozio iz Mađarske. Blokovi, već izrađeni, vidljivi su nad vratima i prozorima i uz vratnice na ulazu u podrum i klijet. Navodno je rođak i financijski pomagao gradnju. Vjerojatno je nabavio i nacrt za gradnju jer je objekat u „mađarskom“ stilu (prozori) i u mađarskim bojama: oker i zelena sa dopunama „palete“ – crvenom bojom. Galovićev otac Stjepan i brat mu Josip, koji je živio u Zagrebu i radio u poreznoj upravi (a kod kojega je do pogibije stanovao i Fran), prodali su vinograd i klijet sa cjelokupnim inventarom 1931. godine. Poslije prodaje, Stjepan je otišao živjeti k bratu Josipu u Zagreb, jer nikoga nije imao u Peterancu. Žena mu je ranije umrla. Dohranila ga je neka žena iz Hlebina, koja je i naslijedila Stjepanovu i Josipovu ostavštinu.
Znameniti Franov „Kostanj“ srušen je na Veliku subotu 1956. godine i prodan za tanin za 45.000 dinara. Rušenje je odobrio lugar Stevo Dulikravić.
GALOVIĆEVA KLIJET NA ŠIROVICAMA BLIZU KOPRIVNICE 1954.
Novi vlasnici (Blažek ili potom Loborec) dozvolili su dr. Leandru Brozoviću, utemeljitelju Muzeja grada Koprivnice, da neke predmete, koji su pripadali još Galovićima i koje je, dakle, koristio Fran, odnese u muzej. Između ostalog, u klijeti je bio i „skicenbuh“ (crtački blok) pun Galovićevih crteža. U bilježnici je bio i autoportret. Navodno je ova bilježnica bila poslije kod kipara Ivana Sabolića takođe rođenog u Peterancu, koji je autor poprsja Frana Galovića ispred galerije njegovih skulptura u zgradi tzv. Kapetanije u Peterancu.
Izvori:
Sjećanje Tome Blažeka iz Peteranca (prema zabilješkama Josipa Čoklice, koje se u rukopisu čuvaju u Knjižnici i čitaonici “Fran Galović” Koprivnica).
GALOVIĆ I PREPOROD KAJKAVSKOG IDIOMA
Uz Matoša i Domjanića, a prije Krleže i Gorana Kovačića, Galović je bio jedan od prvih u preporodu kajkavskog idioma. Poslužio se fonološkom i leksemskom strukturom zavičajne podravske kajkavštine. Bila je to spontana pjesnička odluka jer se pokazalo da se povratkom neistrošenim riječima i jezičnim korijenima najbolje može sugerirati napetost između prošlog i sadašnjeg, asimilirati tradiciju, oblikovati topografski zatvoren tematski krug. U toj kajkavskoj zbirci Galović je ponovio neke motive poznate već iz njegove štokavske poezije: dramatiku odlaska i neostvarivost povratka, nedostižnost sreće, tjeskobu zbog gubitka korijena, tragiku prolaznosti. U nekim pjesmama pretežu impresionističke slike idilična zavičaja, a neke nalikuju ekspresionističkim minijaturama s jakim nabojem apartne osjećajnosti (usamljenički predosjećaji smrti, nepoznato „nešto“, likovna i zvukovna groteska). Zbirkom Z mojih bregov (LINK na zbirku) Galović je najavio renesansu hrvatske dijalektalne poezije 20. stoljeća.(Dunja Detoni Dujmić)
Izvori:
Detoni-Dujmić, D. Fran Galović. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, 1988.
Leksikon hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska knjiga, 2000.
Galović je pisao kraće prozne vrste – crtice, novele i pripovijetke. U njima dolazi do izražaja Galovićevo osjećanje za intimno, socijalno, moralno i mistično, povijesno determiniranje čovjekova usuda, kao i mitsko glorificiranje prošlosti. (Joža Skok). Dominantni smjerovi u Galovićevoj pripovjednoj poetici su tradicionalni i avangardni stilski postupci, koji se javljaju paraleno, a ne kao faze u razvoju.
Kao i u poeziji, postepeno je napredovao od početničkih pokušaja do ostvarenja visoke književne vrijednosti. Njegova rana proza (U sutonu, 1908; Nesreća, 1908; Genoveva, 1911 – LINKOVI na pripovijetke) pod velikim je utjecajem lektire koju je čitao. Uglavnom je pisana u maniri naturalizma i realizma. Tu je Galović slikar moralnog rasula pojedinih dijelova društva (ruralnoga u prvom redu), ali i snažnog čulnoga ustrojstva svojih likova kojima upavljaju , u prvome redu, erotski nagoni (Joža Skok). Zanimljivo je Galovićevo prozno ostvarenje Roman zidnog kalendara (LINK na pripovijestku) (1912) , u kojem koristi više puta korištenu modernističku tehniku pripovjedanja (konkretno, o bračnom trokutu) iz rakursa antorpomrfizirajućeg predmeta (u ovom slučaju zidnog kalendara) koji ima ulogu objektivnog promatrača.
Najuspjelije njegove pripovijetke su Začarano ogledalo (LINK na pripovijetku) (1913) i Ispovijed (LINK na pripovijetku) (1914), u kojima napušta tradiciju realizma i u potpunosti usvaja književnu tehniku ranog modernizma. U Začaranom ogledalu ukinuo je neke oblike tradicionalnog fabuliranja, a promijenio je i ulogu pripovjedača koji postaje impresionistički nepouzdan, naklonjen asocijativnom automatizmu i opažajnom fragmentarizmu. U simbolističko-vizionarnoj pripovijesti Ispovijesti vidljivije su avangardne naznake (prisutnost bajkovitog nadrealizma pa i groteske, u funkciji demonskog junaka kao svojevrsnog zastupnika predekspresionističke apartne osjećajnosti). Prema mišljenju suvremene kritike radi se o izuzetnom Galovićevom ostvarenju. To je "jedna od najboljih propovijedaka razdoblja hrvatske moderne, pisana u stilu avangarde, tako da se danas u njoj mogu prepoznati čak i elementi postmodernizma.” (Milvoj Solar)
Namjeravao je napisati romane Pod krovovima, za koji je ostavio nacrt i Mrtva domovina, pod utjecajem zbivanja na ratištu (o čemu je pisao Juliju Benešiću 13. listopada 1914.). Obje namjere ostale su neostvarene, jer je poginuo 26. listopada 1914.
Izvori:
Fran Galović: Izabrana djela, Zagreb, Matica hrvatska, 1997. (uredio i predgovor napisao Joža Skok)
Fran Galović: Pripovijetke , Sabrana djela Frana Galovića (s Komentarima Milivoja Solara), Koprivnica, Koprivnica, 2006.
Fran Galović: Leksikon hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska knjiga, 2000.
Fran Galović potvrđivao je svoje kreativne mogućnosti u različitim književnim žanrovima, pa tako i u pisanju drama. Nastalo u doba moderne, Galovićevo djelo rezultat je raznolikih utjecaja i silnica epohe. Galović je (uz Vojnovića, Tucića, Kosora, Milčinovića, Ogrizovića i Begovića) aktivno sudjelovao u bogatom dramskom stvaralaštvu i kazališnom životu Hrvatske početkom 20. stoljeća (potaknutom između ostalog i otvaranjem nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1895.). U Benešićevim Djelima Frana Galovića od deset svezaka pet ih okuplja Galovićev dramski opus s trideset dramskih tekstova (neki su nedovršeni).
Prema ocjenama nekih kazališnih teoretičara Galović je bio višestruko opčinjen kazalištem - bio je redoviti posjetitelj još od đačkih dana, te plodan dramski stvaratelj. Sačuvana je mala bilježnica, u koju je Galović upisivao kada je bio u kazalištu počevši o 1898./99 godine (kao jedanestogodišnjak, tj. od prvog razreda tadašnje gimnazije) pa do 1904./05. godine (do sedmog razreda gimnazije, kada ima 17 godina). Sustavno je pratio zagrebački kazališni repertoar i u studentskim danima, te pisao kritike, ističući glumačka postignuća i istražujući dramaturške posebnosti tekstova. Prve drame, Tamara i Grijeh, izvedene su mu kao dvadesetogodišnjaku 1907. godine, trilogija Mors regni 1908. godine, a posthumno, 1916. godine drama Mati i dramska jednočinka Pred smrt.
Književni teoretičari istakli su da je opsežno Galovićevo dramsko djelo reprezentativan i ilustrativan uzorak dramske književnosti hrvatske moderne. «Kroz Galovićeve je dramske tekstove prohujalo sve ono što se nataložilo u burnim godinama tzv. moderne, odnosno hrvatske varijante srednjoevropske secesije. Poznavanje djela slavnih evropskih suvremenika (Ibsen, Strindberg, Maeterlinck, Hauptmann, Wilde), ali i predobra upućenost u hrvatsku dramsku tradiciju – uvjetovali su prožimanje različitih težnji: od drama društvene konkretnosti do pokušaja destrukcije aristotelovskih dramskih postulata i traganja za novim dramskim senzibilitetom…». (Dunja Detoni-Dujmić)
Prisutnost karakterističnih motiva i simbola secesije – erosa i thanatosa, ključna su tematska os Galovićevih dramskih ostvarenja. Opsjednutost thanatosom prožima čitavo Galovićevo djelo - smrt je njegov lajtmotiv, pa i osobna opsjednutost. Eros je za Galovića bio pokušaj da se nadvlada thanatos. «...A ljubav je Galović razotkrivao kao romantičnu i nježnu, pokvarenu i osjetilnu, tragičnu i krvoločnu, fizičku i metafizičku, stvarnu i simboličku, nastojeći prodrijeti do najskrivenijih mjesta te moćne sile, kobne za sudbinu njegovih protagonista.» (Joža Skok)
Tamara
Tematsko uporište u Tamari bila mu je Ljermontova balada nastala na kavkaskoj legendi o demonskoj, fatalnoj i zloj ženi koja se okrutno osvećuje svojim ljubavnicima bacajući ih u rijeku Terek. Ta je jednočinka napisana u dvije inačice, proznoj i stihovanoj.
KAZALIŠNA NAJAVA GALOVIĆEVIH JEDNOČINKI TAMARA I GRIJEH I NEHAJEVLJEVE JEDNOČINKE ŽIVOT
Mors regni
U povijesnoj tragediji Mors regni radnja je vezana uz tri važne povijesne ličnosti – kralja Zvonimira, Stjepana II. i Petra Svačića. Svaki od tih dijelova samostalna je cjelina, no ponajviše je dramske životnosti u prvome kojim dominira lik «perfidne , fatalne, vlastohlepne i beskrupolozne kraljice Lepe.» (Joža Skok)
KAZALIŠNA NAJAVA DRAME MORS REGNI
Mati
Ovom jednočinkom Galović se okreće podravsko-seoskoj, socijalnoj tematici «s težištem na realistički, naturalistički i psihološki profiliranim likovima koji ilustriraju svijet strasti, zločina, prijevare, grubosti, duševnih i tjelesnih patnji» (J. Skok). Kritika je ustvrdila kako je Galović ovom dramom «dao jedno od vrednijih naturalističkih dramskih ostvarenja u hrvatskoj književnosti». Čak i Miroslav Krleža, krajnje nesklon Galovićevu djelu s iznimkom njegove kajkavske lirike, otkriva u dnevničkim zapisima iz 1967. kako je na premijeri ove drame, pod dojmom predstave izmijenio svoja beskompromisno negativno mišljenje o Galoviću kao dramatičaru («Nisam ga volio ni kao novelista ni kao poeta. Prazna hartija.» - Miroslav Krleža: fragmenti dnevnika iz 1967., Forum, br. 6, 1972.).
KAZALIŠNA NAJAVA GALOVIĆEVE DRAME MATI
Pred smrt
Jednočinka pripada također socijalnom miljeu. Prema Joži Skoku, ovo je najdramatskiji i najekspresivniji Galovićev dramski tekst (1913.) nastao na kontrastu tragičnosti (smrt mlade žene) te banalosti, indiferentnosti i bezdušnosti njezina prihvaćanja. Na kraju tog teksta, pojavom Neznanke kao metafizičkog simbola Galović je snažno naglasio odnos života i smrti «između kojih je neraskidiva, sudbinska veza, kojoj je, kao magičnoj enigmi u većini svojih djela tragao za odgovorom.» (Joža Skok)
KAZALIŠNA NAJAVA GALOVIĆEVE JEDNOČINKE PRED SMRT
Ostali Galovićevi dramski zanimljivi završeni tekstovi: Valovi, Pjesma večeri, Marija Magdalena (posljednje dovršeno dramsko djelo, misterij u tri čina s epilogom, s naglašenim erotskim podtekstom).
Nedovršena Galovićeva dramska djela koja zaslužuju pozornost: Sodoma (tematika iz radničkog života u urbanoj, zagrebačkoj sredini s naglaskom na gruboj, bešćutnoj i amoralnoj osobi koja ne preže ni pred silovanjem pokćerke).
Izvori:
Detoni-Dujmić, D. (više u: Dunja:Fran Galović. Enciklopedija hvatske književnosti. Zavod za znanost o književnosti filozofskog fakulteta u Zagrebu – Sveučilišna naklada «Liber»,Zagreb, 1988.)
Branko Hečimović: Fran Galović, dramatičar opčinjen zanosom stvaranje, u knjizi 13 hrvatskih dramatičara. Znanje, Zagreb, 1976.
Joža Skok: Predgovor u Fran Galović: Izabrana djela, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
Galović se usporedo s pisanjem bavio i crtanjem, što je manje poznata činjenica. O njegovim slikarskim pokušajima pisao je likovni kritičar Marijan Špoljar, te u novije vrijeme književnik i novinar Željko Ivanjek . U pjesnikovoj ostavštini pronađena je i mapa s 53 crteža. Pedeset listova čuva se u Zbirci rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Oni nemaju neku osobitu umjetničku vrijednost, nego su važni više iz dokumentarnih razloga. U to vrijeme (1903.) Galović je već pisao kazališne prikaze i kritike, a ovi crteži vezani su uz neke scenografske zamisli i svjedoče o njegovim interesima za dramske i operne komade. Tri rada u vlasništvu Muzeja grada Koprivnice ipak pokazuju pomak u kvaliteti. Pronađeni su u Širovicama, u čuvenoj „kleti“ i relativno su dobro očuvani. Radi se o dva akvarela na papiru ( Predvečerje, datiran 27. listopada 1904. i Luka, datiran 24. studenoga 1904.), te autoportret (profil, olovka), vjerojatno iz iste godine.
Na Galovićevo književno i ovo skromno slikarsko stvaralaštvo vidno je utjecala secesija, čiji je suvremenik. Plošnost, ornamentika, stilizacija odrazile su se na ustrojstvu književnog djela ponajprije na planu odnosa prema slikovnosti. Galović – pjesnik i Galović – slikar djeluju jedinstveno. Vizualni doživljaj krajolika (a pejzaž je jedna od dominantnih secesijskih tema) u akvarelu Predvečeje dočarava melankoličnu atmosferu ravnice u njegovim pjesmama.
„Ako u njegovim pjesmama naziremo ono izoštreno „slikarsko oko“ ( Božica Jelušić) koje zapaža svaki pomak u prirodi onda se također u inverznoj varijanti, može govoriti o pjesničkom oku u postupku slikanja. On, naime, sugerira doživljaj koji je višeznačan, „narativiran“, ali ugođajno eksplicitan i sugestibilan“. (M. Špoljar)
SINESTEZIJA različitih umjetničkih tehnika karakteristična je za razdoblje moderne, pa se tako i u Galovićevim djelima, posebice u kajkavskim pjesmama, isprepliću glazbeni i slikarski elementi . «Dio Galovićevih pjesama (koje idu u skupinu čiste lrike i doimaju se poput toplih prozračnih akvarela i slika rađenih pastelim bojicama) zaslužuju posebnu pozornost.» (Miroslav Dolenec-Dravski).
Galovićevu slikarsku dispoziciju već od mladenačkih pokušaja uočio je već Milan Ogrizović. Nazvao ga je «bujnim lirskim pjesnikom i šarenim pjesnikom jakih boja u modernoj kompoziciji».
Izvori:
Dolenec-Dravski, M. Poetica galovichiana // Kaj: 27 (1994), 6 ; str. 20-24
Špoljar,M. Glas Podravine, 11.prosinca 1987., str. 7
Ivanjek, Ž. u „Jutarnjem listu“, Tjedni prilog „Magazin // od 17.03.2007. br. 440, str. 40. i 65.
Ogrizović, M. Začarano ogledalo // Savremenik, br. 7, Zagreb, 1913.
Željko IVANJEK: BRIŽNO ČUVANI BLOK
Davnog petka, 9.lipnja 1916. Kraljevsko zemaljsko hrvatsko kazalište, dakle HNK, imalo je na programu dva dramska djela – „Spasitelja“ Milutina Nehajeva i „Pred smrt“, dramsku viziju u jednom činu Frana Galovića u režiji Josipa Baha. Cijela je večer bila posvećena piscu drugog djela, odnosno kako navodi kazališni plakat, piscu „Začaranog ogledala“ i „Ispovijedi“, dramatskih djela „Tamara“, „Grijeh“ i „Mors regni“- „piscu koji je poginuo u 27.godini na južnom bojištu 26.X.1914.“.Svoje mjesto u književnosti Galović je izborio fantastičnim pripovijestima, ali i pjesmama, na standardu i na kajkavskom.
U njegovom osobnom notesu ostali su sačuvani novinski izresci. Sudeći po njima, mladi se pisac spremao pisati socijalni krimić. Jedan izrezak govori o povratniku iz Amerike koji nalazi ženu s ljubavnikom. Ona zatraži od ljubavnika da ubije muža, a on ubija – nju samu. Drugi izrezak, koji je Galović ostavio u svom notesu, govori o pedofilu koji je početkom XX. stoljeća sakrio 15-godišnju djevojčicu na svome tavanu. Tko znade što bi pisac napravio od tih sižejnih crtica, ili pak sa svojom sklonošću crtanju.
Galović je, naime, brižno sačuvao školski blok sa cijelim nizom crteža koje je obojao vodenim boljicama. Ti crteži nose u sebi nešto od one težnje k bajkovitosti koju će poslije realizirati Vladimir Kirin svojim ilustracijama Andersenovih bajki. Naravski, Galović nije bio u stanju nacrtati i obojati cvijet kao Slava Raškaj, no nije niti bio u prilici razvijati svoju sklonost crtanju, baš kao ni svoj književni dar. Njegov crtači blok skica (R 6024) može biti dječji, ako hoćete, no u njemu kontrapunkt crnog i bijelog, prijelazi sjena, „djetinjasti“ chiaro-scuro kao da priprema teren za glasovitu pjesmu „Crn-bel“, jednu od onih koje, skupa s Domjanićevim kajkavskim pjesama, ostaju prepoznatljivim ikonama ne samo Hrvatskog zagorja i drugih kajkavskih teritorija, već i onog doba prije Ljudevita Gaja u kojemu je kajkavski bio punopravni jezik hrvatske književnosti. ”
Izvor:
IVANJEK, Željko: Brižno čuvani blok
Jutarnji list : Tjedni prilog „Magazin // od 17.03.2007. br. 440, str. 40. i 65.
Marijan ŠPOLJAR: NEPOZNATO SLIKARSTVO POZNATOG PJESNIKA
Malo je poznato da je kajkavski pjesnik Fran Galović bio preokupiran i slikarstvom.
U povodu stote obljetnice rođenja Frana Galovića napisano je nekoliko prikaza i analiza njegova djela. Mada su ti prigodni napisi nedovoljni da pjesnikovo ime dozovu u centar medijske pažnje, a po načinu i po tezama variraju, uz rijetke iznimke, već poznate zaključke ipak su nas podsjetili na opus i tragični lik ovoga osobitog književnog poslenika. Najviše se pažnje, i pri ranijim i pri ovim osvrtima, posvećivalo njegovoj kajkavskoj lirici, nešto manje na standardiziranom književnom jeziku, malo o dramama i dramskim pokušajima, a gotovo ništa o kazališnim kritikama koje je Galović počeo pisati već 1902. godine. Još manje je riječi bilo o njegovim slikarskim pokušajima; koliko nam je poznato na to se nešto više osvrnuo tek Ivo Ladika u knjizi Zapisi o goricama Frana Galovića izašloj 1963. godine u Zagrebu. Za taj manjkavi glas likovne kritike ima i razloga (mala produkcija, bavljenje slikarstvom tek u ranoj mladosti), ali je s druge strane šteta, ne zato što bi ti crteži i skice imale neku određenu kvalitetu nego bi mogli poslužiti u komparativnoj analizi tematskih, stilskih i psiholoških analogija slika i književnog rada.
Galović je počeo gotovo istovremeno pisati i crtati tako da je, sudeći prema nekim zapisima, jedno vrijeme bio u dilemi trajnog opredjeljenja. Ipak je kasnije prevladala književnost tako da su 53 crteža i akvareliranih skica za sada cijela njegova slikarska ostavština. Od toga je 50 listova sačuvano u skicen-buhu koji je pohranjen u Zbirci rukopisa Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, dok su tri rada u vlasništvu Muzeja grada Koprivnice.
Crteži olovkom i ugljenom te akvarelirani crteži iz mape Skice nastali su 1903. godine. Tematski su vezani uz njegove scenografske zamisli i inscenacije pojedinih kazališnih komada (Hamlet, Tosca, Lady Macbeth), uz neke romantičke historijske scene (Rimljanka, Beduin) te uz idealizirane i simboličke pejzaže i marine. Riječ je o opisnim, linearno rješenim skicama, nevješto izvedenim prizorima, ukočenim likovima i neuvjerljivim efektima, ukratko, o diletantskim radovima koji su zanimljivi iz dokumentarnih razloga i zato jer posvjedočuju Galovićevo zanimanje za kazalište, dramske i operne komade. Naime, sve skice uredno su i čitljivo imenovane tako da se iz naslova (Ulaz na groblje, Večer u zimi. Mir, Večernji raj, Na molu) jasno vide preokupacije 16-godišnjeg učenika, njegovo nagnuće ka melankoličnim sadržajima i simboličkim značenjima. S druge strane, silni kazališni naslovi podsjećaju da je u to vrijeme Galović već pisao kazališne kritike i prikaze te da je, uz pjesme, imao i prozne pokušaje iz kojih je želio sastaviti dramu. Spomenuta crtačka mapa nije, međutim, samo dokument jednog manje-više slučajnog i rezultatima skromnog interesa nego tek jedan dio komparativnog pola kome se sučeljava nekoliko radova iz 1904. godine. Kvalitativni skok koji je učinjen u godinu dana ukazuje da je u međuvremenu Galović morao intenzivnije crtati i slikati. Na žalost, jedino što se sačuvalo su dva akvarela na papiru (Predvečerje, datiran 27. listopada 1904. i Luka, datiran 24. studenoga 1904.) te autoportret izveden olovkom, vjerojatno iz iste godine. Sva tri rada pronađena su u poznatoj Galovićevoj kleti u Starigradu i relativno su dobro sačuvana.
Ako u njegovim pjesmama naziremo ono izoštreno slikarsko oko (Božica Jelušić) koje zapaža svaki pomak u prirodi onda se također u inverznoj varijanti, može govoriti o pjesničkom oku u postupku slikanja. On, naime, sugerira doživljaj koji je višeznačan, narativiziran, ali ugođajno eksplicitan i sugestibilan. Njegova dva rada, a osobito Predvečerje, fragmenti su prirode prikazani u ono doba dana kada tama guta svjetlo, kada su konture nejasne, sjene ublažene, a registri boja suženi. To je prilika da se i običan pejzaž preobrati u dijaboličnu prirodu, beskrajnu ravnicu natopljenu žalosnom i melankoličnom atmosferom, upravo kao u njegovim ranim pjesmama, Korespondentnost ovih slikarskih radova i stihova poput “nad oblačjem mrtvim usnule su ravni” iskazuje koliko je u to vrijeme hrvatske slikarske i književne Moderne Galović u različitim disciplinama stvarao jedinstveno djelo i istorodni stilsko-tematski svijet. Impresionistički u postupku (dakako, na način austro-njemačkog impresionizma), simboličan u namjeri i idealističan u rezultatu Galović je s ova dva-tri slikarska rada istovremeno potvrdio da je karakteristična senzibilnost, metafizičnost i pesimizam pjesničkog ljubavnika smrti i mjesečine (Gustav Krklec) bila odlikom složenog umjetničkog bića.
Izvor: Glas Podravine, 11.prosinca 1987., str. 7